0 Komentari
Hrvatski poljoprivredni model suočava se sa strukturnim izazovima koji utječu na njegovu konkurentnost i samodostatnost. Stručnjaci ističu hitnu potrebu za strategijom koja jača lokalnu proizvodnju i razvoj proizvoda s višom dodanom vrijednošću.
Hrvatski poljoprivredni sektor suočava se sa značajnim strukturnim izazovima, obilježenim rastućom ovisnošću o uvozu hrane. Prema riječima stručnjaka, ovaj trend naglašava potrebu za dubinskom reformom i dugoročnom strategijom za jačanje domaće proizvodnje i poboljšanje održivosti sustava.
Aleksandar Mešić, dekan Poljoprivrednog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, upozorio je da je trenutni trgovinski model štetan za zemlju. Hrvatska izvozi sirovine poput žitarica i uljarica, ali uvozi prerađene proizvode veće vrijednosti, što dovodi do dugoročnih ekonomskih gubitaka i slabljenja konkurentnosti sektora.
U tom kontekstu, Mešić je naglasio da subvencioniranje samo primarne proizvodnje bez razvoja prerađivačkih kapaciteta znači prenošenje vrijednosti na druga tržišta. Hrvatski proizvodi se prerađuju u inozemstvu i ponovno ulaze u zemlju kao gotovi proizvodi, što ograničava razvoj lokalne industrije i smanjuje gospodarski potencijal poljoprivrednog sektora.
Jedna od središnjih tema rasprave je samodostatnost hrane, za koju stručnjaci smatraju da bi trebala postati strateški prioritet. Trenutno Hrvatska ostvaruje samodostatnost od otprilike 601.000 tona u svinjetini i govedini, 751.000 tona u peradi i manje od 501.000 tona u voću i povrću, što odražava značajnu ovisnost o vanjskim opskrbama.
Cilj, prema riječima stručnjaka, nije nužno globalno konkuriranje, već jamčenje domaće opskrbe, posebno za kućanstva i turistički sektor. Kako bi se to postiglo, predlažu poboljšanje organizacije proizvodnje, uključivanje tehnologije i jačanje tehničke stručnosti, što bi omogućilo veću kvalitetu i smanjenje troškova.
Još jedna strukturna slabost su ograničeni kapaciteti za preradu hrane. Iako Hrvatska proizvodi dovoljno žitarica i uljarica za izvoz, nedostaje joj odgovarajuća infrastruktura za njihovu lokalnu preradu u proizvode s višom dodanom vrijednošću. Ova se situacija djelomično ponavlja u proizvodnji voća i povrća, gdje se razina samodostatnosti razlikuje ovisno o usjevu.
U nekim slučajevima, poput mandarina, proizvodnja u potpunosti pokriva domaću potražnju, dok trešnje i višnje čak premašuju lokalnu potrošnju. Ostali proizvodi, poput jabuka, dosežu gotovo 801 000 tona samodostatnosti, a rajčice i kupus kreću se između 701 000 i 801 000 tona. Međutim, proizvodnja krumpira kreće se oko 501 000 tona, unatoč tome što je u prošlosti zadovoljavala nacionalnu potražnju.
Unatoč sredstvima dostupnim putem Europske unije, rezultati nisu bili onakvi kakvi su se očekivali. Marijana Petir, predsjednica saborskog Odbora za poljoprivredu, istaknula je da ulaganja nisu uvijek generirala dodanu vrijednost te upozorila da se uspjeh ne mjeri isključivo korištenjem sredstava, a ne konkretnim rezultatima.
U istom smislu, Mešić je naglasio nedostatak jasnih ciljeva i učinkovitih evaluacija u politikama potpore. Nadalje, podaci koje je predstavio zastupnik u Europskom parlamentu Marko Vešligaj pokazuju da je rast nominalne vrijednosti poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj od 2010. iznosio 91.330 penija, što je znatno ispod prosjeka Europske unije od 521.330 penija. U realnom smislu, čak je došlo do pada.
Ova situacija svrstava zemlju među najslabije u europskom bloku u poljoprivrednim pitanjima, što dodatno naglašava hitnost provedbe reformi. Stručnjaci se slažu da Hrvatska mora preusmjeriti svoju strategiju prema jačanju lokalne proizvodnje, razvoju prerađivačke industrije i poboljšanju učinkovitosti dostupnih resursa.
Fontana: Tjedan Hrvatske / Foto: Tjedan Hrvatske
