0 Komentari
Čileanski arhitekt Smiljan Radić Clarke, nasljednik obiteljske povijesti koja povezuje Hrvatsku i Ujedinjeno Kraljevstvo, osvojio je Pritzkerovu nagradu za 2026. godinu, konsolidirajući opus koji se bavi dijalogom između sjećanja, krajolika i suvremenog identiteta.
Rođen u Santiagu u Čileu 1965. godine, Radić je drugi čileanski arhitekt koji je dobio ovu nagradu. Njezin profesionalni put duboko je isprepleten s obiteljskom poviješću obilježenom migracijama. Njezini baka i djed s očeve strane podrijetlom su s otoka Brača u Hrvatskoj, dok njezino majčino podrijetlo potječe iz Ujedinjenog Kraljevstva.
Ova kombinacija podrijetla identificirana je kao relevantan element u konstrukciji njegova identiteta i djela. Sam arhitekt razmišljao je o pojmu pripadnosti, napominjući da “Ponekad moraš pustiti vlastite korijene”, ideja koja se provlači i kroz njegovu biografiju i kroz njegov arhitektonski pristup.
Radić se školovao na Papinskom katoličkom sveučilištu u Čileu, gdje je studirao arhitekturu, a kasnije je proširio svoje obrazovanje na Istituto Universitario di Architettura di Venezia u Italiji, uz putovanja koja su utjecala na njegovu interdisciplinarnu viziju arhitekture, uključujući reference iz filozofije, književnosti i umjetnosti.
Godine 1995. osnovao je vlastiti studio u Santiagu, gdje i danas održava relativno malu praksu. Tijekom svoje karijere razvio je projekte koji se kreću od privatnih rezidencija do kulturnih prostora i privremenih instalacija, izbjegavajući ponavljanje stilova i dajući prioritet specifičnom odgovoru na svaki kontekst.
Među njegovim najprepoznatljivijim djelima su Regionalno kazalište Biobío, u Concepciónu, umjetnički centar za stvaranje NAVE u Santiagu i Serpentinski paviljon u Londonu (2014.), privremena instalacija koja je učvrstila njegovu međunarodnu projekciju.
Njegov rad karakterizira stalno istraživanje materijala, krajolika i mjerila, kao i potraga za ravnotežom između monumentalnog i intimnog, trajnog i prolaznog. U tom smislu, njegova arhitektura opisana je kao praksa koja kombinira tehničke dimenzije s emocionalnim i kulturnim aspektima.
Tijekom svoje karijere, Radić je primio nekoliko međunarodnih nagrada, uključujući Orisova nagrada u Hrvatskoj (2015.), Memorijalna nagrada Arnolda W. Brunnera u Sjedinjenim Američkim Državama (2018.) i Veliku nagradu Panameričkog arhitektonskog bijenala u Quitu (2022.).
Nadalje, počasni je član Američkog instituta arhitekata i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, što također odražava njegovu povezanost s hrvatskom akademskom i kulturnom sferom.
Godine 2017. osnovao je Zaklada za krhku arhitekturu, prostor orijentiran prema arhitektonskom istraživanju i eksperimentiranju, odakle promovira viziju arhitekture kao kolektivne i stalno promjenjive prakse.
Priznanje Pritzkerove nagrade za 2026. godinu svrstava Smiljana Radića Clarkea među najistaknutije osobe suvremene arhitekture u svijetu, a istovremeno još jednom naglašava veze između Latinske Amerike i Europe, posebno kroz priče o migracijama koje čine dio njegova identiteta.
