0 Komentari
Dok popodnevni promet u Madridu doseže vrhunac, Leonides Mena Medina vješto se probija kroz automobile na autocesti. Četrdesetšestogodišnji Kubanac juri na svom motociklu kako bi na vrijeme dostavio narudžbe za pizzu za hrvatsku pizzeriju Dos Amigos, gdje radi od 2015. godine.
Tjedno putuje oko 500 kilometara. Čak ni on ne zna koliko ih je skupio otkako je stigao u Madrid.
Ali kada grad konačno utihne, Leonides se vraća u svoj mali unajmljeni stan. Zatvara oči i slike prošlosti ponovno se pojavljuju.
Uvijek je to isti san: nosi kimono, stoji pred publikom koja ga iščekuje i osjeća se kao da ne može disati pod težinom protivnika. Međutim, uspijeva ga vještom tehnikom srušiti. U trenutku kada sudac podigne ruku signalizirajući pobjedu, budi se s ubrzanim lupanjem srca.
“Još uvijek sanjam o odlasku na Olimpijske igre”, kaže bivši kubanski prvak u judu.
Njegov se život zauvijek promijenio prije više od dva desetljeća, nekoliko mjeseci prije nego što se pokušao kvalificirati za Olimpijske igre u Ateni 2004. godine.
Imao je osam godina kada ga je otac prvi put odveo u judo dvoranu u Santiagu de Cubi. Ispod slike lava naslikane na zidu, mladi Kubanci trenirali su u judo uniformama, sanjajući o tome da predstavljaju svoju zemlju. Njihov cilj bio je pobijediti Amerikance.
Leonides, čije ime podsjeća na spartanskog kralja Leonidu, postigao je svoj prvi veći rezultat u dobi od 14 godina, kada je osvojio srebrnu medalju na Nacionalnim školskim igrama. To je bio njegov prvi značajni trofej, jer su do tada njegove nagrade uglavnom bile diplome.
Dvije godine kasnije osvojio je zlato i prebačen je u sportski centar u Havani gdje su trenirali najbolji talenti zemlje. Sa 17 godina postao je kubanski prvak u juniorskoj kategoriji do 56 kg, a godinu dana kasnije osvojio je Panameričke igre, a potom i Srednjoameričke igre. S 19 godina postao je neosporni kubanski prvak.
“Osjećao sam se kao da mogu postići sve, da ću napraviti nešto veliko”, prisjeća se.
Godine 1998., godine njegovih najvećih sportskih uspjeha, tijekom trening kampa u Meksiku gledao je kako Hrvatska osvaja brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
“Za nas je Hrvatska bila velika nogometna sila, a ne mala europska zemlja”, kaže.
Godinu dana kasnije prvi put je upoznao Europu, nakon što je osvojio brončanu medalju na turniru održanom u Austriji.
“Bilo je kao da sam na drugom planetu. Sve je bilo organizirano na fantastičan način”, prisjeća se.
Na Kubi su elitni sportaši uživali u boljoj ekonomskoj situaciji od većine stanovništva. Kao član nacionalne reprezentacije, Leonides je 2000. godine zarađivao oko 22 dolara mjesečno, dok su ostali građani primali oko 15 dolara.
Međutim, problemi s težinom počeli su mu komplicirati karijeru. Njegovi treneri htjeli su ga držati u težinskoj kategoriji ispod 60 kilograma, ali njegovo tijelo to više nije dopuštalo. Svaki put kad bi prekoračio tu granicu, bio bi suspendiran, izbačen iz sportskog centra i poslan kući.
“Umorio sam se od stalnih svađa oko težine. Odjednom sam se počeo osjećati umorno i staro”, kaže.
Godine 2003. odlučio je pobjeći iz Kube.
“Nitko nije znao što ću učiniti, čak ni moja obitelj. Ako bi te otkrili, bio bi doživotno suspendiran. Jednostavno bi nestao”, kaže.
U Madridu, gdje je trenirao s kubanskom reprezentacijom, živio je bivši suigrač koji je pobjegao pet godina ranije. Jedne noći, ispunjen strahom i neizvjesnošću, Leonides je potajno napustio hotel i otišao u osamljenu ulicu gdje se nadao da će sresti svog prijatelja.
S njim je pobjegla i njegova djevojka, koja je u to vrijeme trenirala s kubanskom ženskom reprezentacijom na periferiji Madrida.
Nikada više nije vidio svoju obitelj ni Kubu.
U Španjolskoj je podnio zahtjev za azil i živio u prihvatnom centru s mjesečnom djecom od 200 eura. Kasnije je pronašao posao, ali ekonomska kriza koja je pogodila zemlju 2010. ponovno mu je promijenila život. Izgubio je posao, postao beskućnik, a i njegova veza je završila.
“Bavljenje sportom mi je pomoglo da psihički preživim”, kaže Leonides, prisjećajući se tog teškog razdoblja.
“Na Kubi sam ostavio sve: obitelj, sport, sveučilište… svoj život. Da se mogu vratiti, ne bih učinio isto.”
Preko prijatelja judaša saznao je da hrvatska pizzerija u Madridu traži radnika. U Dos Amigosu su ga dočekali raširenih ruku i pružili mu priliku za posao. Leonides se ponovno osjećao korisnim.
“Možda nisam bio potpuno u krivu”, kaže dok sjeda na motocikl.
Ivica Čvek, vlasnik pizzerije Dos Amigos i rođeni Zagrepčanin, ističe važnost Leonidesa u timu.
“Ponosni smo na njega. On je izuzetno poštena i vrijedna osoba. Vidi se da je sportaš”, kaže Čvek.
Dos Amigos, smješten u središtu Madrida, hrvatski je objekt koji je u prošlosti posjetila televizija Real Madrida i nekoliko radio postaja, koje su iz prostorija uživo prenosile utakmice hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu.
Tamo Španjolci gledaju nogometne utakmice dok čitaju hrvatske riječi na zidovima i uče izraze na tom jeziku.
Priča o Leonidesu Meni Medini priča je o sportašu koji je izgubio olimpijsku pozornicu o kojoj je sanjao, ali je pronašao novu priliku daleko od svoje zemlje.
Danas provodi dane između madridskih ulica i pizzerije Dos Amigos. Više ne nosi kimono za natjecanja niti čuje buku teretane prije borbe. Sada vozi motocikl kako bi dostavljao pizze, ali zadržava disciplinu i način razmišljanja koje je stekao kao vrhunski sportaš.
Leonides u pizzeriji "Dos Amigos" u Madridu
